Prema dostupnim nam podacima, prvo je vino proizvedeno u neolitskom razdoblju na području Bliskog istoka i Egipta. Ljudi s tog područja prvi su prepoznali i primjenjivali proces fermentacije, zahvaljujući kojem su počeli ne samo proizvodnju vina već i piva. Vino su držali u glinenim posudama, posebno oblikovanim u tu svrhu. Pečenjem je glina postala gotovo neuništiva te su arheološkim iskapanjima na tom području pronađene i neke očuvane posude. Neki se prizori proizvodnje vina pojavljuju na oslikanim egipatskim grobnicama, a vjerojatno prikazuju tehnologiju kojom se služilo stanovništvo oko delte Nila. Egipatska su vina po svoj prilici bila slatka i desertna, no zahvaljujući listama vina ispisanim na zidovima grobnica pojedinih faraona, svojevrsnim vinskim kartama, jasno je da je postojala velika razlika u kakvoći, te su najbolje vino pored faraona pili svećenici i vojnici. Neka su od tih vina bila egipatska, dok su se neka feničkim galijama uvozila iz Etiopije, Sirije i Palestine. Obični su ljudi vino rijetko konzumirali, iako pojedine do danas očuvane slike pokazuju da je ono već tada pojedincima predstavljalo slabost, te i nije bilo neuobičajeno pasti pod njegov prevelik utjecaj. U nekim su grobnicama pronađene i same posude, što je vezano za egipatski običaj opskrbljivanja pokojnika svim važnim stvarima za zagrobni život.
Ispijanje su vina popularizirali stari Grci i Rimljani, uključivši tradiciju kušanja i slavljenja vina i u svoje crkvene obrede.
U Grčku je vino vjerojatno došlo s prostora Azije, a upravo su Grci ti koji su kulturu pijenja vina proširili po cijelom Mediteranu. Sam uzgoj vinove loze nije se mnogo razlikovao od ovog današnjeg i zapravo možemo reći da osnove vinogradarstva dugujemo u najvećoj mjeri upravo Grcima. U Grčkoj je trgovina vinom bila daleko življa nego u Egiptu i ono je bilo dostupno svim slojevima, iako je kvaliteta, naravno, ovisila o platežnoj moći. Kakvoća je među ostalim bila uvjetovana podrijetlom grožđa, koje se nije uzgajalo samo na prostoru današnje Grčke, već i ondašnjih njenih brojnih kolonija, koje su imale različita klimatska i geografska obilježja. Iz književne nam je tradicije poznato da je vino bilo obvezna sastavnica svih zabava među bogovima na Olimpu, ali su ga isto tako ispijali ratnici u vojnim pohodima ili pak običan puk na raskalašenim zabavama i dionizijskim svečanostima. Iako je u Ateni bilo uobičajeno da se vinom časte i žene, Sparta je prema njima bila vrlo stroga: ako bi koja žena popila imalo vina, taj bi se grijeh izjednačavao s preljubom te je za oba postupka bila predviđena smrtna kazna.
Grčko je vino bilo veoma cijenjeno i u Rimu, gdje je imalo cijene daleko više od domaćeg. Štoviše, postoje zapisi prema kojima se na svečanostima u bogatim kućama grčko vino rijetko kada služilo više nego jedanput tijekom večeri, što dovoljno govori o njegovoj cijeni, ali vjerojatno i o kakvoći. Iako su o geografskom podrijetlu i imenu vina brigu počeli voditi Egipćani, to je osobito došlo do izražaja u starom Rimu, a razlog je činjenica što je već tada počela neslavna tradicija dodavanja u vino različitih sastojaka kojima u vinu nije mjesto, kao i miješanja vina različite kvalitete ili čak i dodavanja vode s ciljem povećavanja količine. Primjerice, bilo je uobičajeno dodavati med u vino, iz čega zaključujemo da su i Rimljani voljeli slatkasta vina. Isto se tako vino miješalo s različitim mirodijama te se koristilo u medicinske svrhe. Čuvalo se u velikim amforama od terakote, kakve možemo i danas vidjeti na brojnim arheološkim lokacijama diljem apeninskog poluotoka te na području nekadašnjih rimskih kolonija. Jednako kao što je u Grčkoj imalo svog božanskog zaštitnika Dioniza, tako je i u Rimu vino bilo pod patronatom Bakusa, koji se slavio dvodnevnom svečanošću polovicom ožujka. No, s vremenom su događanja na bakanalijama toliko izmakla kontroli, da je rimski Senat odlučio ukinuti ih 186. pr.Krista.
